Čak ne znam da li sam to sanjao
ili sam vidio na neki drugi način.
Ali, znam da negdje – možda u
nedostupnim planinama
nekim Andima / Alpima / Himalajima,
ili negdje drugo
U zagrljaju pustinje, na izgubljenom ostrvu,
Pakleno skriven
postoji jedan
Crni aerodrom.
Duga crna pista, zgrada, tanki toranj,
sve sazdano je od oniksa.
I svake noći krećem u potragu
za mojim el doradom.
Mjestom koje tvori moja fascinacija
I ništa drugo:
zato je tako nedokučivo, tako sakriveno.
Pilot na modelu Marineti bez broja
Dok letim ne prestajem da pričam.
Kako se samo zraci sunca igraju po pisti!
Pred takvom tamom povlače se i noći!
Crno sunce na zemlji. Dodiri mraka čisti.
Podijum za ples. Sa kog se nema kud poći.
II
Kakav prostor.
Svaki zrak se iznova rađa
I vrti između zvijezde i tame.
Koliko puta sam,
Marinetijev pilot bez straha
Tražio crni odsjaj na nebu.
Uvijek čekam da sletim. Što duže.
Kružim, dok me Crna
zove u zagrljaj.
I kako do Doma, nakon odisejskih jada.
(Usud koji vješto lakoću i ludilo miksa.)
Spas dolazi kad dodirnem pistu, samo tada.
Leđa moje drage. Moj aerodrom od oniksa.