I

Dedi Enki našli neki dan sina nakon dvadestčetiri godine. Toliko i
imao. Bio u tri masovne: trup i glava u jednoj, lijeva noga u sekundarnoj,
obje ruke u tercijalnoj. Nakon kolektivne dženaze za njih
stojedanaest dedo Enko šutio šutio i na noć veli – a šta će mu noga.
Ako mu u dženetu daj bože zatreba, nek pošalje nekog dolje po
moju, kost je kost.

II

Sin nam se u subotu ubio. Ispred veteranskog doma, uz spomenik.
Jučer smo iza kuće mater i ja zapalili veliku vatru i redom u nju
bacali: tri košulje, pet džempera, par cipela, adidaske, kape, šal,
pidžame, par papuča, sat, lopte, šorceve, traperice, knjige, ćebad,
ruksak, vindjaknu, par skija sa štapovima i slike – iz vrtića, s
mature, s ekskurzije, s rođendana, na moru, polaroidi s Plitvica, na
zimovanju, sa zakletve. Zadnju smo nabacili uniformu, rukavi se
ulijepili za polaroide, pa skupa precvrčuju plav dim. Onda me
mater počela udarati štakama sina. Posljednje sam ih bacio vatri,
kost je kost.